Čovjek je od svoje sahrane napravio vbeselje.Vasilije je ostavio amanet pa je rodbina kitila trubače a pjesma se razlijegala grobljem.
Vasilije Plavšić je šezdeset šestogodišnji Čačanin koji je potomcima ostavio u amanet
da ga sahrane uz zvuke trube.
Zanimljivo je da u tom kraju takvi zahtjevi nisu roijetka pojava.
Vasilije je na onaj svijet otišao uz sahranu koja je ličila na svadbu.
Jako je za života volio trubu, muziku a živio je boemskim životom pa je takav njegov
zahtjev ispoštovan od strane porodice do kraja.
„Sahrana je organizovana tačno onako kako je on tražio. Porodica preminulog je došla i dostavila spisak njegovih želja. Tražio je da se nakon obavljenog opela sa tri sveštenika u dvorištu njihove kuće oglase trubači i da njegov kovčeg kroz selo pronesu uz zvuke pesama koje je on voleo. Tako su članovi porodice, rodbina i prijatelji Vasilijeve posmrtne ostatke pratili dva kilometra sve do mesnog groblja u Mršincima. Trubači sve vreme nisu prestajali da sviraju. Pošto sam prisustvovao sahrani, video sam i sveštenike koji su telefonima snimali onaj pomalo neobičan prizor. Međutim, kasnije su mi rekli da tu ne vide ništa loše jer odlazak na drugi svet i treba da bude s pesmom. Uostalom, na opelu i oni pevaju“
Vasilije je važio za dobrog čoivjeka i seoskog boema pa je tražio da ga u grob
spuste uz muziku i zvuke trube.
Orkestar nije imao predaha već su morali da sviraju cijelo vrijeme.
Rodbina je u jednom momentu počela naručivati pjesme.
